swissinfo.ch: Uprkos međunarodnoj pomoći, uključujući i pomoć iz Švicarske, u Bosni i Hercegovini nedostaje političkih i ekonomskih reformi. Da li je Dejtonski sporazum sa svojom podjelom moći na tri dijela uzrok tapkanja zemlje u mjestu?

Andrea Rauber Saxer: Ustav Bosne i Hercegovine je stvoren Dejtonskim mirovnim sporazumom (1995. godine). Radilo se o tome da se zaustave oni koji su vodili rat. Stvorena su dva entiteta: Republika Srpska, uglavnom naseljena Srbima, i Federacija Bosne i Hercegovine, uglavnom naseljena Bošnjacima i Hrvatima. Na tome se država i dalje zasniva. Malo je nedostajalo da se 2006. godine provede ustavna reforma.

Moje viđenje je da ovakav državni sistem ne predstavlja nužno problem, jer bi uz dobru političku volju  mogao funkcionisati. I mi u Švicarskoj imamo 26 kantona, koji nisu uvijek usklađeni. Kada se pojave problemi, o njima se razgovara i traže se kompromisi. Iz tog razloga pokušavamo uvesti u diskusiju primjer Švicarske koji treba da posluži kao inspiracija za iznalaženje vlastitih rješenja.

swissinfo.ch: Da li zemlja u kojoj ratne strahote još uvijek nisu prevaziđene, u kojoj se još uvijek hiljade ljudi vode kao nestali, a svi ratni zločinci nisu osuđeni, uopšte može ići naprijed?

A.R.S.: Kod stanovništva primjećujem ogromnu želju da se misli na sutra. Ljudima je dosta toga da ih se uvijek iznova podsjeća na prošlost i ne žele ništa više nego da vode normalan život kao i svi drugi Evropljani. Stoga je odgovornost na politici da se uhvati u koštac s aktuelnim problemima. Ovo uvijek naglašavam u političkom dijalogu i u tom smislu pokušavam dati podršku.

Zemlja je prije godinu dana podnijela zahtjev za pristup Europskoj uniji i time odredila pravac za budućnost. To se neće desiti sutra, ali jeste prvi korak. Švicarska podržava ovaj cilj. U našem je interesu da je zemlja stabilna jer se nalazi na našem kućnom pragu.

swissinfo.ch: Vi ste već dobrih godinu dana ambasadorica u Bosni i Hercegovini. Vidite li napredak?

A.R.S.: Uvijek iznova se ostvaruju uspjesi, na primjer u zdravstvenom sistemu koji Švicarska snažno podržava. U domenu edukacije za njegovatelje/ice usaglašeni su zajednički standardi. Upravo je prihvaćeno uputstvo koje ohrabruje bolnice da stručnim njegovateljima/cama priznaju više kompetencija. Jeste da se radi o tehničkom koraku koji nije politički, ali je od velike važnosti za građane.

Dodatno, reformisan je Zakon o radu i, prije dvije godine, donesena takozvana Reformska agenda. Radi se o ekonomskom programu s različitim mjerama, kako bi zemlja krenula naprijed. Vlada se obavezala ovim ciljevima i mi ćemo im pomoći da ih realizuju.

swissinfo.ch: Nezaposlenost mladih je prema službenim brojkama oko 50%, oni s dobrim obrazovanjem traže svoju budućnost u inostranstvu. Kako i gdje pomaže Švicarska da zemlja ekonomski stane na noge?

A.R.S.: Borba protiv nezaposlenosti mladih je jedan od velikih ciljeva švicarske razvojne politike. Zbog gore spomenutog odliva mozgova zemlja nema vremena na pretek, pod jakim je pritiskom, inače će joj ljudi pobjeći. Pomažemo zemlji kod osnivanja start-up preduzeća i podrške preduzetništvu. Druga stvar je podrška dualnom sistemu obrazovanja s kojim u Švicarskoj imamo dobra iskustva. Jedan od problema je taj što je privatni sektor ovdje relativno mali i nema dovoljno mjesta za obavljanje prakse. S druge strane, od predstavnika preduzeća čujem da ne mogu naći odgovarajući kadar. To znači da oni koji traže posao nemaju odgovarajuće kompetencije. Radi se, dakle, o tome da preduzeća školama moraju dati jasne upute koja zanimanja su im potrebna. Pozitivno je to što je sve veći broj preduzeća koja su spremna mladim ljudima ponuditi mjesta za obavljanje prakse ili ih primiti jednom sedmično, kako bi mogli skupljati praktična znanja. Nećete naučiti kuhati ako samo čitate kuhare.

swissinfo.ch: Kako stoje stvari s stranim investicijama?

A.R.S.: Dijaspora je posebno važna. Sigurni smo da su ljudi koji znaju jezik i lokalne običaje i još uvijek imaju određeni krug poznanstava među prvima koji će investirati. To vidimo po švicarskim investicijama. Najčešće su to preduzeća srednje i male veličine, na neki način povezana s Bosnom i Hercegovinom, koja su shvatila da se ovdje može povoljno proizvoditi. Švicarska to podržava povoljnim kreditnim linijama i razmjenom informacija.

swissinfo.ch: U zemlji se još uvijek nalaze međunarodne vojne snage koje osiguravaju mir, takođe i Švicarci. Da li su oni još uvijek potrebni, 22 godine nakon rata?

A.R.S.: Mislim da su potrebni, kako bi se lokalno stanovništvo osjećalo sigurno. Ne zbog postojanja neposrednog rizika od ponovnog izbijanja konflikta, već zato što su mnogi ljudi još uvijek poprilično traumatizovani. Primjerice, prošle jeseni je u Republici Srpskoj proveden referendum o pitanju da li 9. januar treba biti nacionalni praznik Republike Srpske (znači jednog dijela Bosne i Hercegovine). To je nama možda banalno pitanje, ali se ovdje radi o politički osjetljivoj temi. Na dan 9. januara 1992. godine Republika Srpska se proglasila neovisnom državom, što je bio okidač za rat. Proslava ovog dana time predstavlja veliku provokaciju. Bošnjačka strana je uložila žalbu, što je Ustavni sud uvažio. Referendum je bio odgovor na to.

Kao novopridošla u ovu zemlju bila sam jako začuđena žestokom reakcijom svih ljudi, uključujući i one visokoobrazovane. Bili su u strahu od ponovnog izbijanja sukoba uz argumentaciju da je tako počelo i 1992. godine, s tom nacionalističkom retorikom sa svih strana. Kako bi se upravo ovim ljudima pružila sigurnost, neophodna je ova minimalna međunarodna prisutnost od 600 vojnika. Dodatno je važna jer je nacionalistički orijentisanim političarima potrebno poslati jasnu poruku. Bio bi pogrešan trenutak da se ove trupe sada povuku.

swissinfo.ch: Čitamo o rastućem uticaju islamističkih grupa u Bosni. Da li je to bure baruta imajući u vidu nedostatak perspektive za veliki broj omladine?

A.R.S.: Tokom ali i nakon rata, arapske zemlje su kroz humanitarnu pomoć i gradnju novih džamija jako podržavale svoju braću po vjeri. Bilo je i takozvanih nevladinih organizacija, podržavanih od strane arapskih država, koje su prije svega radile u službi promovisanja vjere. Čak su i bosanski muslimani gledali s podozrenjem na aktivnosti ovih organizacija, jer se u Bosni i Hercegovini najvećim dijelom praktikuje umjereni islam. To je uostalom i službena linija Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Naravno da postoje i ekstremne grupe, čak i sela čiji mještani praktikuju ekstremni islam. Naravno da ima i Bosanaca i Hercegovaca koji su se borili za Islamsku državu (IS), no radi se o malom broju, statistika kaže da je riječ o par stotina ljudi. U medijima se pretjerivalo s ovim brojkama. I u Bosni i Hercegovini se povratnici sa stranih ratišta hapse i osuđuju. Jeste da su se u protekle dvije godine desila dva napada koji su izvršili pojedinci, što je slučaj i u drugim evropskim zemljama. Ipak, ne mogu potvrditi da dolazi do porasta radikalizacije.

swissinfo.ch: Sjećanja na rat su još uvijek prisutna. Kako stoje stvari s pomirenjem u zemlji?

A.R.S.: Mnogi još uvijek pate od tog posttraumatskog ratnog sindroma. Nedavno mi je jedan stručnjak objasnio da to ne pogađa samo one koji su rat direktno doživjeli, već će se to odraziti i na narednu generaciju. U ovom slučaju Švicarska pomaže pri gradnji takozvanih centara za mentalno zdravlje. To su mjesta u mnogim opštinama, gdje se ljudi koji pate od psihičkih problema liječe u ambulantama. Svako ko je ovdje preživio rat ima svoju vlastitu priču, a i oni koji su otišli, rat su doživjeli na svoj način. To se ne ne može prebroditi tako lako. Čula sam takođe i da je pomirenje teže za one koji su otišli u poređenju s onima koji su ostali. Jer ko je ostao, doživio je i lijepe stvari od takozvane druge strane. Iznova se čuju priče kako su Srbi i Hrvati pomagali Bošnjacima i obrnuto.

Želite li pročitati članak na njemačkom, francuskom ili talijanskom jeziku, posjetiti navedeni link.